Vratio se Zeka sa posla mrtav umoran i shvatio da mu treba nešto da se opusti posle napornog dana. Ode on lepo do lokalne šumske prodavnice da kupi vinjak, kad tamo – ogroman red. Upita on žirafu šta se dešava, a ona mu rezignirano objasni da Meda obavlja svoj nedeljni šoping . Zeka popizdi i prodere se sa kraja reda: „MEDO, STOKO DEBELA, NE SMARAJ VIŠE I PUSTI NORMALAN NAROD DA KUPUJE!!. Meda to ču, pa izviri iz radnje i zabrunda:“KO JE TO REKAO? KO JE TO REKAO, DA MU JEBEM MATER SAD?!“. Zeka se uplaši i pokunji. Naposletku, (značajno skraćujem ovaj mator vic iz razumljivih razloga), Meda je obavio šta je imao i otišao u svoju pećinu. Nakon podužeg čekanja, Zeka je konačno kupio svoju flašu vinjaka i utučeno se povukao u svoju rupu.
Sat vremena i pola litre vinjaka kasnije, Zeka je hrabro ustao iz svoje fotelje, stavio šape na bokove i gromovitim glasom rekao:“ŠTA, KO JE REK’O? JA SAM REK’O!“
***********
Pre nekoliko dana su me pohodili Naprednjaci.
Nije da nisam očekivala njihovu posetu. Već uveliko se po društvenim mrežama pričalo o tome kako članovi Srpske Napredne Stranke idu od vrata do vrata sa biračkim spiskom u rukama, te strpljivo i uredno beleže ko je sa tog spiska simpatizer, a ko ne. Koliko je to legalno, ja ne znam, ali je svakako veoma bezobrazno.
Međutim, znate kako kažu – u ljubavi i ratu su sva sredstva dozvoljena, a Izbori u Srbiji su svojevrsna kombinacija to dvoje.
Ja sam se nekako, vrlo patološki i zlurado, radovala njihovom neizbežnom dolasku. Ne zato što sam fan SNS-a (ili bilo koje druge stranke u regionu), već zato što sam želela da se malkice se sprdam na račun njihove sektaške predanosti svom zadatku. Niski porivi, priznajem. Ipak, to je odlična vežba samokontrole, a i dobra prilika da se prouči rad humanoidnih robota poslednje generacije na konkretnom primeru.
Neizbežno se dogodilo trinaestog februara predveče. Inače nemam običaj da otvaram vrata nenajavljenim gostima, ali ovog puta mi je šesto čulo reklo da napravim izuzetak. Okej, šesto čulo i to što je dečko insistirao da idem i otvorim vrata jer neko uporno zvoni već nekoliko minuta i smeta mu da svira gitaru. Ostatak događaja ću vam preneti u obliku kratkog scenarija, a vi u glavi izrežirajte svoj film.
1. ENT. STAŠIN STAN. ULAZNA VRATA. VEČE.
/STAŠA otvara vrata i na njima zatiče dvoje mladih Naprednjaka. NAPREDNJAKINJA je u svojim ranim dvadesetim, ukusno odevena i sa širokim osmehom na usnama. NAPREDNJAK je takođe jako mlad, obučen u odelo broj veće, i za razliku od svoje drugarice – veoma smušen./
NAPREDNJAKINJA: Dobar dan! Mi smo iz Srpske Napredne Stranke i došli smo da vam damo kolačić sreće u znak pažnje, jer je sutra Dan zaljubljenih!
/Staša nemo zuri u njih kao jelen u farove. Potpuno se zablokirala i samo stoji i biva besmislena./
NAPREDNJAKINJA: Biće nam jako drago da proslavite ovaj divni praznik u radosti i veselju, kao i da vas pitamo da li ćete pružiti podršku našoj stranci na predstojećim Izborima…
STAŠA: /Prekida je, u panici, i obraća se DEČKU koji je u drugoj sobi. Zabrinuta je./ Brate, došli Naprednjaci i doneli neke kolače.
DEČKO: /Dobacuje iz sobe na crnogorsko-primorskom dijalektu, pritom se bezobrazno kezi Staši./ A što će mi kolači, neka daju nekih para!
NAPREDNJAKINJA: /Smeje se usiljeno./ Ahahahaha! /Loše imitira crnogorski akcenat, zvuči kao Kursadžija./ A oklen si ti, rođače?
/Dečko dolazi do ulaznih vrata, spreman na okršaj. Staša sada zuri u svoja stopala i toliko joj je neprijatno da ne zna šta da kaže. Sramota ju je što joj ne pada nikakav vickast komentar na pamet, nego samo tako posmatra čitav događaj, kao da se dešava nekom drugom./
DEČKO: Iz Crne Gore. I ja vam nisam glasač, samo da znate.
NAPREDNJAKINJA: Ma neka, neka, mi OBOŽAVAMO Crnogorce. Da nisi možda iz Pljevalja?
DEČKO: Ne daj bože.
NAPREDNJAK: /Pokunjeno diže, pa spušta glavu./ Ja sam iz Pljevalja.
/Staši je sad već toliko neprijatno da pokušava da vizualizuje pusto ostrvo i teleportuje se tamo da gaji jednu mršavu kozu do kraja života./
DEČKO: /Naprednjaku./ Ih, pa koja te je nevolja naćerala?
NAPREDNJAKINJA: /Sprečava kolegu da odgovori i pruža još jedan promotivni „kolačić sudbine“ Dečku./ Mi izuzetno volimo ovaj divan praznik koji nam predstoji sutra! Evo, vidim da ste vas dvoje zaljubljeni i srećni, pa bih da vas pozovem na miting naše stranke…
/Naprednjakinja nastavlja da trtlja. Iako se smeši, pogled joj je potpuno mrtav. Dečko je tu i tamo prekida trolovanjem koje je isuviše suptilno da bi ga ona shvatila (ili se, pak, mudro pravi da ga ne primećuje). Pominju se razna zvučna imena, potežu se pitanja nacionalnih manjina, sve uz besprekornu i usiljenu političku korektnost od strane naših posetilaca. Naprednjak se tek tu i tamo oglašava, poput tihog ehoa svoje koleginice. Ništa od svega toga Staša ne prati, jer je sad već katatonična i preostale nerve koji nisu spaljeni transferom blama koristi za pravilno disanje i poneki zbunjeni osmeh./
FADE OUT
Stranački aktivista u Srbiji
Nakon što smo ispratili Acine Svedoke, dečko se okrenuo prema meni i izgrdio me što sam kukavica. Kako je moguće da je meni tako prirodno lajavoj ponestalo reči? Kako je moguće da mi je neprijatno zbog dva najobičnija bota? Kako je moguće da nisam mogla barem malo da se angažujem u razgovoru sa tim zanimljivim primercima, nego sam samo tako blenula i povremeno zamuckivala? Tuga.
Tek kada mi se glava malo ohladila, u nju su počele da kuljaju ideje. Jao, pa kako smo glupi! Trebalo je da ih pozovemo unutra i zadržimo sat vremena u pokušajima konvertovanja u neku izmišljenu religiju. Dok oni pričaju o politici, mi da naprasno zaspimo. Ili da probamo da im prodamo usisivač? Možda da ih zamolimo da nam naprave sendviče kad su već tu? Ili da operu sudove, a mi ćemo sigurno glasati za SNS! Trebalo je da se pravimo da smo ozbiljni ludaci i da otvaramo i zatvaramo vrata pred njima minimum pedeset puta….
Jeste. Lako je biti general nakon bitke. Potpuno sam podbacila i kao provokator i kao šaljivdžija. Podlegla sam strahu od artificijelne inteligencije. Treba da me je sramota.
A onda me je delimično utešila jedna mala misao. Šta god da smo probali, počev od razrađenih prozivki (a dečko je zaista dao sve od sebe), pa sve do psovanja i zalupljivanja vratima ispred nosa (što nam kućno vaspitanje ne dozvoljava, zaista) njih ne bi ni najmanje pogodilo. Oni su trenirani da sve to stoički istrpe. Njihov softver je napisan tako da se svaki napad u potpunosti ignoriše. Program koji prate ima samo jedan cilj – dobiti jasne podatke o tome ko će glasati za njih, a ko ne. Vrlo je jednostavno. Jednostavno poput binarnog koda uz pomoć kojeg rade. Mi smo nesavršena ljudska bića podložna sumnjama u sve, gubitku vere i nade, letargiji i depresiji. Oni su, s druge strane, uvek savršeno vedri i nasmejani i uvek slave Dan zaljubljenih, jer u njihovom operativnom sistemu nema bagova.
Sada i ja, baš kao i Zeka iz matorog vica, puštam očajnički vapaj u praznoj sobi – „ŠTA, K’O JE REK’O?! JA SAM REK’O!“. Sada mi je savršeno jasno šta i kako, ali prekasno. Prevelika sam kukavica i nikakav borac. Ovaj tekst je moj bedni pokušaj da se iskupim.
Kazniću se izlaskom na Izbore.
********************
Ukoliko i vi imate neku zanimljivu priču o posetama stranačkih aktivista vašim domovima, slobodno ih opišite u komentarima. Takođe, svaki stranački predizborni propagandni materijal i/ili govor mržnje biće cenzurisan, zato što sam ja diktator na ovom sajtu i može mi se -HA HA HA!
Jeeej, konačno novi tekst :)
Evo mog senarija, ni ja se nisam baš proslavila, ali bila sam sama kući, nisam očekivala nikoga i provo što mi je palo na pamet kada je zazvonilo zvono je da su mi Dzek Trboesk i 40 ljutih razbojnika na vratima (da, razbojnici inace zvone i ja sam malo paranoicna kada su u pitanju nenajavljene vecerenje posete), tako da sam se kanda malo i poradovala Naprednjacima :) Ovaj kratki film bismo mogli nazvati ,,Doviđenja budućnosti!“
Zvono: Zvrrrr…
Ivana: Ko je? (krajnje napeto)
SNS: Mi smo iz SNSa bla bla bla…
Ivana: Doviđenja… (uz veliko olakšanje)
SNS: Bla bla bla…
Ivana: Doviđenja!
SNS: Možemo li samo dobiti prezime?
Ivana: Doviđenja :)
SNS: Interesantno prezime, Doviđenja! Doviđenja!
Evo moj bot je pokazao i neku mini iskru humora, tako da OS ipak zna da zabaguje :)
Nema tu govora o kukavičluku već je to obična zatečenost situacijom koja se jako često dešava. Ja sam to doživeo mnogo puta i posle se preispitivao pa mi život namesti sličnu situaciju u kojoj reagujem „onako kako bi trebalo“ i posle toga se kao osećam bolje ili barem ne postoji taj užasni osećaj samooptuživanja usled loše reakcije ili odsustva iste. Sve te situacije su dobra škola i pomažu nam da malo bolje razumemo neke psihološke mehanizme, kako tuđe, tako i svoje. Možda ćeš u sličnoj situaciji imati drugačiju (zamišljenu) reakciju ali recimo da ti je ova dala više korisnog materijala.
Zvrrrr. (kućni telefon, koji i služi samo da neke devojke koje prodaju šerpe-magnetne narukvice-ćebad zarade svojih 18.000 mesečno)
Ja: „Da.“
Glas: „Dobar dan, ovde izborni štab Aleksandra Vučića, imamo za vas dva kratka pitanja.“
Ja: (u sebi, ponavljam:“Aleksandra Vučića… za šta je on kandidat? Vidi šta su ih naučili, da je AV prepoznatljiviji od SNS, jer to kad počnu stranke na „S“ uvek se prvo pomisli na „SPS“… pametno, pametno…)
Setim se da je veza otvorena:“Izvolite.“
Glas:“Da li ćete izaći na izbore 16. marta…“
Ja, skoro ga prekidam:“DA!“
Glas, zadovoljno:“…i da li ćete na izborima glasati za našu listu?“
Ja, iznervirano, level, počinje glas da mi drhti:“Nemate pravo to da me pitate, zvali ste na fiksni telefon, dakle imate sve moje podatke…“
Glas, prekida me:“Uzeli smo sa „Belih strana“
Ja, iznervirana, level počinjem da vičem:“Time narušavate tajnost izbora, to je protivzakonito, tužiću Vas Izbornoj komisiji…“
Glas, prekida me, deluje da se zabavlja:“Kome?“
Ja, derem se:“Izbornoj komisiji, podneću kao dokaz snimak ovog razgovora!“ (Ala lažem u trenutku, ja i ne znam da snimim razgovor na telefonu)
Glas, podsmešljivo:“I to je protivzakonito.“
Ja, van sebe:“Tužite me, onda!“
I prekinem vezu.
Posle sam dva dana zakukavala na twitteru kako je to protivzakonito, kako imaju ime i prezime, i zaokružuju nas po spiskovima, kako od toga do došao.jednog.jutra.beli.kombi.i.odveo.me.u.nepoznatom.pravcu. nas deli tanka nevidljiva linija… možda zaradih fejv-dva. I obeleženo crvenim u spisku birača:“Nije naša, sigurno.“ Tako da, zeko – ko je rek’o, ja sam rek’o – kako god se okreneš, repić ti pozadi.
Ova situacija je malo kao Tamni Vilajet. Ako ništa ne kažeš, kajaćeš se, a ako kažeš – kajaćeš se što nisi rekao još nešto.
Ha,ha,dobra si Stašo.
Једног мог друга звали на фиксни и смарали истим питањима, да ли ће гласати за њих, да ли би могао да им обезбеди неке гласове, и он исто тако реши да се спрда, и све време завлачи жену да ће им обезбедити 836 гласова АКО МУ ДАЈУ КРЕДИТ ОД 368 милиона евра :)
moje je zena ljubazno oterala pre nego sto sam stigao da bilo sta kazem i da ih pocastim, bas me je rastuzilo, imao sam toliko stvari da im kazem… („jel znate da su 16. marta izbori?“ – „ne znamo i ne interesuje nas“…) sad navijam da dodju opet, ali vucic samo zvoni jedanput… mislim da nisi u pravu ovo oko njihovog softvera, svakako jesu istrenirani u smislu da su videli svasta vec i da ti ne mozes da budes toliko uvrnut koliko autenticni bolesnici mogu, ali otkud znas, mozda su im to prva vrata? nisu oni nikakvi botovi, ili kakogod da ih zovu ljudi, nego jako nesrecni oportunisticki nastrojeni ljudi
Kod mene trenutno žive jedan moj pas i dvoje na privremenom, i dve mačke takođe na privremenom. Svi se oni veoma izraženo raduju svakim gostima. Kako su pozvonili na vratima, vrata su počela da laju i da se tresu. Dok sam ja sišla sa sprata da otvorim, pred vratima nije bilo nikoga. Taman kad sam pomislila da me neki klinci zafrkavaju, izašla komšinica i rekla mi ko je bio, i da su malopre bili kod nje, i da ih je jedva najurila, ali nije mogla da se nada da su psi toliko efikasni, i sada ozbiljno razmišlja da i ona uzme barem jednog. Nehotice smo došli do rešenja problema :)
Posle sam razmišljala kako uopšte nije loša ideja lajati na nepozvane goste, kako one telefonske, tako i te što dele upaljače i blokčiće, i prodaju usisivače, šerpe i noževe. Realno, da ja nekome zazvonim na vrata, taj mi otvori i krene da mi laje u facu, pa ne znam, kapiram da bih instiktivno pobegla glavom bez obzira. Psi su pametni.
Pred sledeće izbore idemo kod ovog lika na obuku http://www.youtube.com/watch?v=_vfhTayb8LI
Vidi se da je vaš kraj fini, kod nas su po Banji bauljala dva fosilna primerka od onih što imaju problem sa pokretnim stepenicama.
Do nas nisu došli, verovatno zato što je sekvencu „Zvrrr“ – „Halo?“ – „Dobar dan, ovde izborni štab Aleksandra V-“ prekinulo odsečno „Ne!“ i melodično „tu-tuu“.
Naravno, tek posle prekida veze se upalio l’ esprit de l’escalier, ali to mu je i posao.
A šta mislite o ovoj ideji:
Dolaze naprednjaci na vrata, pre nego što počnu sa izlaganjem kažeš im SAMO MALO, grabiš telefon, pališ kameru opcija snimi video, okrećeš je put njih i kažeš: sad nastavite.
Joooj što nisam u Srbiji
Reč dve o ničim izazvanim izborima 2014.
Definitivno je jasno da ovaj sistem ne funkcioniše u interesu građana i neće funkcionisati ni posle ovih izbora. Svako ko tvrdi suprotno, ili to radi u interesu svoje stranke za uzimanje što većeg dela kolača ili živi na nekoj drugoj planeti. Stvari su očigledne: neviđeni stepen korupcije, nepotizam, nestručno vođenje države u svim segmentima, urušavanje državnih institucija , legalna krađa kroz državne i društvene sisteme (računi, kurs, penzije), pljačkaška privatizacija, tajkunizacija, itd.
Na svakom koraku se to vidi. Ima bezbroj dokaza o kojima svi mi komentarišemo i čudimo se po društvenim mrežama i u realnom životu. Gde god pogledaš stanje je katastrofalno: ekonomija, prosveta, zdravstvo, sudstvo, policija itd.
Pred svake izbore biračima se serviraju razne kombinacije i podmetačine: od stvaranja neprirodnih koalicija, novih stranaka, belih listića, otvaranje kvazi afera, politički nameštenih hapšenja kao obračun između stranaka, biranje između većeg i manjeg zla, i sva ostala iznošenja prljavog veša da bi na kraju rezultat uvek bio loš za građane.
I mnogi se pitaju šta je rešenje?
A rešenje je vrlo jednostavno: revolucija.
Međutim, kako revoluciju izvesti bez žrtava i prolivene krvi?
Na bilo kakav pokušaj protesta vlast će reagovati brutalno: od slanja policije na nezadovoljan narod do podmetanja DB-ovskih grupa koje će namerno izazivati nemire i rušenja kako bi se stekao pogrešan utisak da okupljeni na protestima žele destabilizaciju zemlje i rade protiv države. I time naravno pravdavaju prekomernu i brutalnu upotrebu sile od strane policije.
Ova opcija otpada kao zastareli način borbe. Nova stara opcija je bojkot. Da, bojkot u skladu sa modernim vremenima masovne upotrebe interneta i društvenih mreža. Jednostavno je i vlast neće imati mnogo prostora da se sa tim izbori. Kako?
Prva faza je masovna nezainteresovanost za izbore. Ovo će sigurno doneti prve rezlutate panike u redovima lopova. Naravno da neće obraćati pažnju na legitimitet jer su to dokazali nekoliko puta do sada.
Zato sledi druga faza: prekid svih finansija prema sistemu. Obustava plaćanja svih obaveza. Oni ne mogu da kradu ako nemaju šta da kradu. I tu treba istrajati vremenski dovoljno dugo odnosno sve dok se ne ispuni jedan jedini zahtev:
POTPUNO NOVE STRANKE SA POTPUNO NOVIM LJUDIMA NA NOVIM IZBORIMA.
Sve dok se kandiduje ijedna stranka, ijedna ličnost koje smo upoznali poslednjih 25 godina NE IZLAZITI NA IZBORE.
Ovo nije nemoguće ostvariti! Potrebno je animirati ljude u svojoj okolini: porodicu, rodbinu, prijatelje. To je uglavnom zadatak mlađe generacije koja više koristi internet i oni bi trebalo da preuzmu SVOJU BUDUĆNOST U SVOJE RUKE!
Mene su cimali fonom i posto sam prespavao dan iovako ionako, reko sam im „Evo, samo da nadjem kesicu za povracanje“