Iako sam se rodila sa izuzetno kratkim fitiljem, trudim se iz petnih žila da se ne nerviram zbog gluposti.
Čini mi se da sam uspela da suspregnem svoju prirodu toliko da vrlo retko ulazim u nepotrebne konflikte. Popravio mi se ten i bolje spavam. Potpuni „zen“ je i dalje nedostižna misija, ali mislim da sam daleko dogurala. Međutim…
…Međutim i dan-danas postoje rečenice koje kad čujem, moj (inače bedno nizak) pritisak poraste, a lice mi bukne kao da sam klinja u pubertetu. Osnovni razlog zašto iracionalno reagujem na te izjave jeste što su one toliko samodovoljne – da ne postoji nijedan kontra-argument koji bi ih nadjačao. Kada ti ove budalaštine neko sruči u lice ili inboks, apsolutno si nemoćan. Osim ako nećeš da se biješ.
Da ne dužim, evo mojih „omiljenih“ okidača.
Okidač 1 – Ništa lično, ali /uvreda/.
primer – Osoba X: „E, izvini, ali tekstovi su ti užasno glupi. Ništa lično, nemoj da se ljutiš, samo sam iskrena.“
Eh. Kako sad objasniti toj osobi, ili ljudima koji su se zatekli na liniji vatre, da te ova izjava ne nervira zbog toga što ti je osoba pljunula rad (to je sasvim normalno i svako ima pravo na to), nego to što je dodala „ništa lično, samo sam iskrena“?
Nikako. Šta god da odgovoriš, ispadaš sujetno govedo. I onda tako oćutiš, da ne se ne bi srozavao u svojim i tuđim očima.
Brate, ako pljuješ – pljuni. Udri iz sve snage. Međutim, to pakovanje uvrede u sladunjavi pasivno-agresivni omotač (inače svojstven zlobnim trinaestogodišnjakinjama) je urnebesno iritantan. Ispada kao da me vređaš – za moje dobro. Iskrenost nije sinonim za dobronamernost, iako se često zloupotrebljava u to ime.
I da, ako vređaš nešto, umesto da konstruktivno kritikuješ – to jeste lično. Vrlo je lično.
Okidač 2 – Ma ti si samo ljubomoran.
primer – Osoba Y: „Brate, koliko smara ovaj Ekrem, ne može čovek frižider da otvori a da mu ne izleti Ekrem.“; Osoba X: „Ti si samo ljubomoran. Pričaj ti šta hoćeš, ali on sad uzima više para nego što ćeš ti ikad videti.“
I ovde se susrećemo sa istim problemom kao i u prethodnom slučaju – šta god da odgovoriš, zakopao si se. Za šta god da se uhvatiš, opet ispadaš ljubomoran.
Nema poente objašnjavati takvom sagovorniku da novac nije jedino merilo sreće i uspeha, ili da te realno živo zabole za Ekremov život i priključenija, ali da imaš problem što si izložen tom fenomenu protiv svoje volje. Ništa od svega toga neće dopreti do takvog uma.
Čak i ako probaš da se izvučeš na onu staru dečju foru „Jeste, ljubomoran sam, oduvek sam želeo da budem Ekrem!“ – neće ti uspeti. Zvučaćeš kao nadureno dete. Ljubomorno.
I kako čovek da se ne iznervira? I šta da kaže?
Ništa.
Okidač 3 – Deca u Africi
primer – Osoba Y: „Da li je moguće da će opet da dignu porez na autorske honorare za nezaposlene, pa to je čist bezobrazluk! „; Osoba X: „Sram te bilo, ljudi nemaju ‘leba da jedu, dole ginu na Kosovu, a deca u Africi umiru od gladi, a ti kukaš zbog honorara.“
Ovo mi je možda i najomiljeniji okidač. Verovatno zato što o malim Afrikancima slušam od najranijeg detinjstva, i to uglavnom onda kada nisam htela da jedem spanać (jer je zelen, a svi znamo da mala deca mrze zelenu hranu iz misterioznih razloga, samo njima poznatih).
Da se razumemo – siromašni ljudi ovde stvarno često nemaju za hleb, život na Kosovu je izuzetno težak, a mučena deca u Africi zaista umiru od gladi i žeđi. Niko to ne dovodi u pitanje. Međutim, sve te činjenice jako teško mogu da posluže kao materijal za tešenje nekoga ko ima akutan i vrlo neprijatan problem. To što je nekom tamo mnogo teže nego tebi, ne čini da tebi bude lakše.
Ova vrsta ekstremne logike ume, doduše, lepo da pomogne kada treba brzinski da se samoizlečiš od depresije. Po principu – teško mi je i tužan sam, ali, hej, relativno sam zdrav i ne umirem od gladi – eto razloga za radost. Tada možda i upali.
U trenucima kada si besan, ljut, u afektu – ne šljaka nikako. Samo ti još fali neki pametnjaković da ti drži pridike, pa da dodatno pobesniš.
Naravno, šta god da odgovoriš osobi koja potegne mučenu izgladnelu decu kao argument, zvučaćeš razmaženo i bahato. Tako da, i u ovom slučaju, bolje je oćutati. Nažalost.
Bonus okidači – „Jesam li ti lepo govorio“, “ Sve to ide preko veze“, “ Sviđa ti se, samo nećeš da priznaš“, „Ne moram da gledam/čitam to da bi znao da je sranje“, „Lako je vama umetnicima“ itd.
Ove primere ne moram posebno da pojašnjavam, iz prve vam je jasno zašto su iritantni.
Zašto sve ovo pišem? Vrlo jednostavno – ovo je neka vrsta samo-egzorcizma.
Ako ovako javno popišem šta me sve nervira, možda ću konačno oguglati na gluposti i naučiti da ih ignorišem. Takođe, možda se desi da neko od vas ima genijalne fore za odbranu od ovakvih napada. Ukoliko imate tako nešto u rukavu, ili još neki iritantni primer – slobodno ih ostavite u komentarima, pa kolektivna psihoterapija može da počne.
Na prvo i drugo je bespotrebno davati odgovor, treće je logička greška – povezivanje nepovezivog, zaključivanje posledica iz pogrešnog uzroka.
Meni se to desilo juče na fb, rasprava o Pinočeu (svrgnuo komunističku vojnu huntu u Čileu i zaveo diktaturu u kojoj je ubijeno 10ak hiljada -narodnih neprijatelja-, ali i reformisao javne finansije Čilea i time ga uzdigao sa dna na vrh latinoameričkih ekonomija) – čovek je povezao reformu sa ubistvima. Not gonna happen, seci odma’ na logiku.
Šopenhauerova Eristička dijalektika je super praktična knjižica u kojoj ima 15-20 primera logičke manipulacije koje možeš da koristiš o raspravams
Eh, učila sam ja onoliko o sofizmima na faksu, al ne možeš ti to marvi da objasniš. :) Doduše, svakako bih mogla da obnovim starog mizogina ;)
Ozbiljan hejter. :))
(sry na duplom odgovoru, ovaj drugi je potpun)
Na prvo i drugo je bespotrebno davati odgovor, treće je logička greška – povezivanje nepovezivog, zaključivanje posledica iz pogrešnog uzroka.
Meni se to desilo juče na fb, rasprava o Pinočeu (svrgnuo komunističku vojnu huntu u Čileu i zaveo diktaturu u kojoj je ubijeno 10ak hiljada -narodnih neprijatelja-, ali i reformisao javne finansije Čilea i time ga uzdigao sa dna na vrh latinoameričkih ekonomija) – čovek je povezao reformu sa ubistvima. Not gonna happen, seci odma’ na logiku.
Šopenhauerova Eristička dijalektika je super praktična knjižica u kojoj ima 15-20 primera logičke manipulacije koje možeš da koristiš u raspravama. Debatni makijavelizam.
Moj okidač je – ‘Šta ti znaš o SFRJ kad nisi živeo u to vreme?’; očajnički argument. A baš me jebe i ‘Bogati treba više da plaćaju jer su bogati’.
Evo još jednog, meni jako dragog, mada neću uspeti dovoljno da ga sazmem: „da ti ja objasnim prirodu nekih stvari kojima se mnogo manje i mnogo krace bavim od tebe.“- Na ovo sam najcesce naletao kad je u pitanju profesija, kad neki student-kinja, glume ili rezije, sa kojima se sretnes privatno ili u nekom projektu, ili npr. neko sa muzicke akademije ko je nekada pohadjao dramsku sekciju, pocne suvereno da ti objasnjava prirodu tvog poziva sa pozicije Piter Brukovskog autoriteta i iskustva…
Ohoho, znam taj, baš je dobar. A još je bolje kad ti na tu temu soli pamet taksista ili drugarica iz osnovne koja sad radi na kiosku.
Родитељско КАД ДОЂЕШ У МОЈЕ ГОДИНЕ (кашће ти се само), и РАДИ ШТА ХОЋЕШ кад више не знају како да ми забране нешто па покушају обрнутом психологијом да ми набију грижу савести.
Znaš šta je najstrašije? Često za ovo prvo budu u pravu, a ovo drugo ti stvarno nabije grižu savesti… Užas!
Tekst je odličan ! Sve pohvale za stranicu. A što se tiče okidača , mislim da će ti pomoći rečenica iz Charlie Brown crtanog : Govori tiho i nosi psa sa sobom !
Pružio bih ti ruku ali se bojim da će me videti..
Ima ona stara: „Spusti se na nivo budale i dotući će te na svom terenu.“ U takvim situacijama, pošto oni menjaju teze, ja menjam teme. I ne živciram se više. Jedino relevantno je da li ti je stalo do tih ljudi ili ne. A osobe koje žele da te uvrede, ne moraju to da urade direktno, naći će već svoj posredan i ljigav način… Ne treba zaboraviti da u psihologiji postoji fenomen koji se zove „projektovanje“ u smislu da ljudi svoje frustracije najčešće pobeđuju na drugome. Kad primetiš to, ukažeš im. Vrlo je važno da se bar trude da reflektuju. Pozdrav
„Nemoj da pobeđuješ svoje frustracije preko mene, molim te.“ – je sjajan okidač za napadača, hvala! ;)
Najiritantniji su mi oni koji na svaki tvoj plan da promenis svoj zivot na bolje imaju „dobronamerni“ savet, i to najcesce onda kada ih nista i ne pitas. Kao brine se za tebe (ja ti ovo kazem iz najbolje namere) pa te iz sve snage odgovara od toga, daje ti primere ljudi koji su to isto pre tebe pokusavali i naravno potonuli, sve same crne price sa tuznim krajevima. Ti se naravno zamislis, mozda se cak malo na trenutak i uplasis, ali ipak odlucis da isteras svoje, da rizikujes. Tek kada uspes u svojoj zamisli vidis koliko je taj neko mali covek jer umesto radosti zbog tvog uspeha, na njegovom licu vidis zavist, pa cak i uvredjenost. U fazonu-kako si uopste smela da pokusas, a kamoli jos i da uspes?
Sve u svemu, moj okidac su komentari i „dobronamerni“ saveti svih onih ljudi koji zbog svog kukavicluka ili svoje nesposobnosti da nesto urade od svog zivota, pokusavaju da odvrate od toga i one koji ipak imaju herca da pokusaju.
Moraš shvatiti da ljudi mnogo vole ono što amerikanci zovu „excuse-person“ (ja se nisam oženio – ali nije ni Pera, ja nisam završio faks – ali nije ni Žika, nisam se udala – ali nije ni Stevka, nemam posao – nema ni Sanja). Samim time, uložiće bukvalno nadčovečanske napone da tu osobu zadrže na svom „nivou“.
Takvi u svakom uspehu nekadašnje „osobe-izgovora“ direktno vide svoj neuspeh, manjak hrabrosti i čak (u određenim ekstremnim slučajevima) dvostruki neuspeh, pošto niti su uspeli tebe da odgovore – niti su oni uspeli da urade šta si ti uradio).
Polovine (ako ne i dve trećine) ljudi koji su me odgovarali od završavanja fakulteta je bukvalno prestalo da se ne samo druži nego i da se socijalizuje (u smislu vidjanja u širem društvu) samnom od momenta diplomiranja !!!
O, da, znam da vole. Ljudi najcesce kazu-kada mi ide dobro u zivotu, svi su tu, kada mi je lose nikoga nema. Pitam se da li je to bas tako. Izgleda da je doslo neko vreme kada ne smes vise ni da kazes da si ok, da si zadovoljan jer si uspeo u necemu, da se dobro osecas. Ne smes ni da pokusas da ti bude dobro.
Mark Tven je lepo rekao: „Keep away from people who try to belittle your ambitions. Small people always do that, but the really great make you feel that you, too, can become great.“
Pre par meseci sam eksplodirao na, parafraziram, „No offence, ali dođi juče“ – neka tema gde sam zakasnio da se uključim u diskusiju.
Sjajno je i kada mlađem kolegi objašnjavam nešto, a on: „A jesi li siguran?“
Mada su sve ovo samo varijante na primere koje si ti dala i drugari u komentarima.
Po meni je najgore kada ti neko na pitanje „Zašto kasniš hiljaditi put, pet hiljada minuta, ukiselio sam se čekajući te?“ odgovori „Morao sam da pomognem ćaletu“ ili „Večerao sam“. Zašto mene boli uvo šta si ti radio. Ako si rekao da se nalazimo u 21h, onda dođi u dogovoreno vreme ili barem javi da ćeš kasniti, čisto da ja ne ispadnem očajnik koji čeka Godoa.
Moj ti je savet da počneš da kasniš. Meni je pomoglo. ;)
Počeo sam bezobrazno da kasnim, ali se neretko desi da me i uprkos tome nadmaše. A onda me dodatno iznervira kada mi dotrčava punih usta (da bi mi dokazao tvrdnju da je ždrao), izvinjavajući mi se. No, očigledno moram biti još bezobrazniji nego inače. Hvala u svakom slučaju. :)
Moram da priznam da je moj „omiljeni“ okidač:
„Kako ti kao X po struci misliš da se vrednuje tvoje mišljenje / usuđuješ da komentarišeš / misliš da znaš nešto Y. Pa vi koji ste X po struci o Y pojma nemate“.
Tako „mi“ ETF-ovci pojma nemamo o književnosti, ne bi smo smeli istoriju u usta da uzmemo, da kažemo da je neki film/serija/muzička numera/slika dobra/loša – JERES, da prokomentarišemo da određeni recept za izlazak iz ekonomske krize ne radi ili je imbecilan – SMEŠNO po početnoj pretpostavci. A tek ako prozborim par reči o društvenim naukama (specijalno pravu) !!! Pa bolje da me nosi „mutno Dunavo“. O tome da mi ne znamo strane jezike, nismo talentovani za sport i po ceo dan blejimo u komp – čime o „realnom životu“ (šta-god-to uopšte značilo) pojma nemamo – da ne detaljišem.
Specijalno je smešno kada vas „okine“ neko kome Y ne samo da nije stuka, nego je svojom strukom još udaljeniji X ili nikakvu struku vezanu za (znanje o) Y nema „.
Pravila za suprotstavljanje nedobronamernim „napadačima“ su veoma jednostavna. Osnovna stvar je da mu ne dozvoliš da vidi da te je uzrujao i da nastavak komunikacije i dalje teče na civilizovanom nivou. Poenta je da mu budeš odraz u ogledalu. On te najverovatnije ‘gađa’ onim što i njega najviše nervira. Samim tim ti otkriva i metodu kojom ćeš ga otkačiti. Ukoliko te non stop prekida u razgovoru, prekidaj i ti njega. Ukoliko te nipodaštava, omalovažavaj i ti njega, ali to tako uvij u oblandu da on ne bude odmah siguran da li ti je to bila namera ili igra reči. Jako dobro pale fraze „Nemoj da projektuješ sebe na mene“, „Zašto vičeš na mene, nisam gluv niti glup.“. Osnovno je da se NIKADA, ali NIKADA ne braniš i da fokus konverzacije prebaciš na njega.
Da ne zaboravim, sa neki ljudima treba biti grub, odnosno otvoreno im staviti do znanja da nemaš lepo mišljenje o njima. Ne moraš sa svakim kolegom i poznanikom biti drugar i non stop im ugađati. Moraš napraviti selekciju žita od kukolja. Što budeš starija, biće ti lakše da napraviš selekciju.
Univerzalni odgovor na sve gore navedeno je „Jebe mi se šta ti misliš“. Nema šta da se praviš fina, kad svi znamo da nisi. Niko od nas nije. Samo gutamo da bismo ispali fini, i onda pojedemo sami sebi džigericu, kad nečiji zluradi komentari dođu u pola noći da nas proganjaju. Ako imaš vremena da objasniš i da „Nije ništa lično, ali jebe mi se šta ti misliš“, to je pun pogodak, mada, uglavnom samo „jebe mi se šta ti misliš“ radi posao sasvim dobro. Na svakome, i uvek. Pa neka se ta druga strana nervira za promenu. Najlakše je nekoga ko pokušava da uradi nešto spuštati i kritikovati. Oni koji i sami rade dobro paze šta će reći kolegama i o kolegama. Ako ne paze, opet, „Jebe mi se šta ti misliš“. Tim rečima. Đavo nek’ me nosi ako ću pred budalama da grizem jezik.
A „nemoj da me shvatiš pogrešno“? – kad tako počne rečenica, odmah ne želim ništa da shvatim. Samo da otkinem komunikaciju. I doživela sma rečenicu zbog koje sam bezmalo bila u stanju da vrištim: (umilnim, pomirljivim tonom) Ne smeš tako da misliš.
Ma ko si ti da procenjuješ da li ja smem da mislim ovako ili onako?
Ti imperativi su najužasniji, posebno kad su izrečeni umilno, blago i pomirljivo.
Čista pasivna agresija.