Disklejmer: u ovom tekstu će biti korišćeno puno psovki, jer su mi one neophodne da bih ilustrovala određene mehanizme. Ukoliko ste lepo vaspitano dete, džangrizava baba ili klasičan dušebrižnik, sada je trenutak da prestanete sa daljim čitanjem. Želim vam prijatan dan, bez ružnih reči.
************************
Na Internetu istovremeno vladaju apsolutna demokratija i potpuna tiranija. Demokratija – jer svako ko ima kompjuter i pristup Internetu može javno da kaže šta god hoće, tiranija – jer tom svakom smeta što i drugi imaju to pravo. I to je sasvim normalno. Međutim, u poslednje vreme se po društvenim mrežama i informativnim portalima sve češće pojavljuje pitanje da li iko ima pravo da iznosi svoj stav na temu bilo čega. Po principu – „Smeš da pljuneš samo ako umeš bolje“.
Kao i uvek, svojstveno mentalitetu ljudi sa ovih prostora – umerenost ne postoji. Ili se nečije delo razapinje bez mere, argumenata i ukusa, ili se hvali i diže u nebesa bez ikakve kritičke svesti. Ko je tu u pravu? Oni što tvrde da je sve sranje, ili oni što bez ikakve zadrške sve živo podržavaju ne bi li na kraju zaradili oreol?
Meni se čini da je problem u terminologiji. Nije svako mišljenje hejt, niti je svaka kritika konstruktivna. Ljudi koji imaju hronične probleme sa sujetom često umeju da optužuju one koji ih argumentovano kritikuju za hejtovanje. Isto tako, postoje oni koji su shvatili da se onlajn identitet najlakše i najbrže gradi putem pljuvanja tuđeg rada, pa se ponosno deklarišu kao „hejteri“ misleći da to zvuči kul. I prvi i drugi uglavnom nemaju pojma o čemu pričaju.
Upravo zato sam osetila potrebu da kao neko ko se često nalazi i u poziciji kritikovanog autora, kao i u ulozi kritičara, razjasnim malkice šta je šta.
Da bih vam na plastičan i istovremeno korektan način iznela svoju kategorizaciju, izmislila sam lik Drnde Drndojevića. Drnda je multimedijalni umetnik, on piše romane, pravi muziku i snima filmove. Nećemo ulaziti u kvalitet Drndinog rada, već u način na koji se taj rad javno komentariše kod nas. Dakle, da vidimo šta je šta.
MIŠLJENJE
Mišljenje je poznato po tome što ga svako ima ( kao i dupe, reći će neki „bog humora“, ali ja tvrdim da postoje i ljudi bez dupeta), i što svako, ali baš svako ima pravo na njega. Ono je jednostavan rezultat tvoje percepcije neke pojave. Evo i primera: Drna Drndojević je napisao novi roman pod nazivom „Vratolomni memoari jedne veverice“ i tebi se to delo ne sviđa.
Bilo ti je jako dosadno dok si čitao, nekoliko puta si se i iznervirao, a na par mesta umalo nisi odustao od daljeg čitanja. Kada su te pitali kako ti se čini Drndina knjiga, rekao si: „Nemam pojma, smorila me je neviđeno, ne bih ti preporučio. Meni je sranje.“
To je tvoje mišljenje i ti imaš sva prava ovog sveta da ga iskažeš – privatno ili javno, pa čak i u Drndinom prisustvu. Drnda treba da zna da ima ljudi koje njegova knjiga smara. Takođe, potpuno je nebitno čime se ti baviš, da li si đubretar ili pisac. Drndojević nije pisao samo za kolege, knjigu je objavio tako da može da je kupi i pročita bilo ko. Samim tim, tvoje iznošenje mišljenja o Drndinom romanu je rizik kome se on dobrovoljno izložio.
KRITIKA
Drndojević je, nakon velikog uspeha svog romana (mnogi su rekli diskutabilnog kvaliteta, ali bože moj, odlično se prodao), napisao i scenario po njemu, pa i snimio film. Film je trenutno u bioskopima. Ti si imao priliku da ga vidiš. Kada su te pitali za mišljenje, rekao si da misliš da je vrlo loš. E, a onda su te pitali i zašto misliš da je loš.
Pošto se razumeš u filmsku umetnost (to ne mora nužno da znači da imaš završen fakultet iz te oblasti, možda si pogledao hiljade i hiljade najrazličitijih fimova i svakom pristupaš bez nekih posebnih predrasuda, ali sa kritičkom svešću) naveo si im nekolicinu problema koji su film sprečili da bude dobar.
Smatraš da je priča iz knjige nespretno adaptirana u scenario. On nema jasno definisane dramske situacije, likovi su neprecizno postavljeni i nedosledni samima sebi, razrešenje je teška konstrukcija u koju ni dete ne bi poverovalo. Režija je takođe problematična, kadrovi su dekomponovani i dosadni, fotografija amaterska i loše osvetljena, glumci nemaju pojma šta im je zadatak, pa igraju nekakve stereotipe umesto karaktere od krvi i mesa. I tako dalje, i tako dalje, mogao bi ti o tome do sutra.
Moguće je da nisi u pravu. Moguće je da nemaš ukusa ili znanja, pa je celo tvoje izlaganje bezveze. Međutim, činjenica da si svoj stav argumentovao primerima, kao i da si opisao mehanizme zbog kojih si stekao utisak da je film loš – čine da tvoje mišljenje postaje kritika.
E sad, kada bi još na sve to dodao i nekoliko praktičnih saveta kako bi, po tvom nekom znanju i osećaju, film mogao da se popravi da bude bolji, to bi onda postala konstruktivna kritika. Drnda Drndojević može, a i ne mora da se složi sa tobom, ali takođe ne može ni da ti ospori pravo da svoju kritiku objaviš.
HEJT
Nakon uspeha svog filma prvenca, Drndojević je rešio da napravi pauzu sa pisanjem i režijom, pa se okrenuo muzici. Sakupio je bend, napisao nekolicinu pesama i objavio album. Pesme su vrlo brzo postale prilično popularne i često se puštaju po klubovima i na televiziji, od njegovog muzičkog izleta se prosto ne može pobeći.
Ti si čuo sve pesme i nisu ti se dopale. To ne samo da je vrsta muzike koju ne voliš da slušaš, već je i u okviru tog žanra prilično loše. Nažalost, ne možeš da izbegneš slušanje Drndinog albuma jer je svaka pesma hit. Bes u tebi raste, i osećaš potrebu da ga podeliš sa ljudima. Tvoj fejsbuk status, tvit, blog, ili urlanje sa terase zvuči otprilike ovako:
„Kaće više crkne ova pederčina raspala od Drnde Drndojevića? Morončina, sve je dobio jer puši kurčeve tamo po televizijama, da ne pričam da pored gej lobija iza sebe ima i jevrejski lobi, crnogorski lobi, iluminate i reptilijance, ćale mu je bio drug sa premijerom, pa mu ovaj sad završava sve preko veze, a sad ja moram da ga slušam, jer ste svi vi stoka, ova zemlja je kurac i umrite svi zajedno sa Drndom, pizde.“
Da li primećujete razliku između kritike i hejta? Ako izuzmemo sočno psovanje, stvar je u tome da u kritici nema previše emocija, dok hejt, odnosno mržnja – vrca od njih. Iznosiš tvrdnje koje ne možeš da dokažeš, ali te čine besnim. Tebi je stalo do Drnde. Ne na lep način, ali ti je ipak stalo. Pratiš njegov rad, iako ti se ne sviđa. Moguće je da umeš bolje od Drnde, ali ne želiš da pokušavaš. Jer, kad bi pokušao, i ti bi bio podložan istom takvom hejtu, baš kao i on. A to je prevelik rizik. Prevelik za toliku sujetu.
Formalno pravo na hejt ima svako, moralno nema niko. Okej, imaš pravo, ali u svoja 4 zida – sa svojim prijateljima ili porodicom, onako da se istreseš i oslobodiš negativne energije. Ljudi nisu mašine i niko nije toliki svetac da uvek može da se obuzda, i u svakom trenutku bude objektivan i blagonaklon. Međutim, negovanje i gajenje hejta kao načina razmišljanja je pogubno, i to ponajmanje za žrtvu tog hejta, a ponajviše za autora.
Dugoročno hejtovanje će te gotovo sigurno osloboditi mnogih prijateljstava, poslovnih odnosa, ugleda i poverenja. Možda ćeš, u najboljem slučaju, naći neki poslić u žutoj štampi, ali gde je tu sreća?
Naravno da postoji izuzetak od ovog pravila, ali on važi isključivo ako je tvoj hejt ekstremno, podvlačim, EKSTREMNO duhovit. Onda to i nije hejt, nego kvalitetna komedija. Komedije ionako nema bez barem malo zlobe (da citiram jednog od mojih omiljenijih profesora). Međutim, koje su šanse da je baš tvoj izliv pljuvačine smešan? Najbolji stendap komičari rade mesecima i godinama na svojim „prozivkama“ javnih ličnosti, to je ozbiljan materijal u kome nema emocije – samo puno rada i razmišljanja. Takođe, komičari veoma paze da dobro balansiraju na tankoj granici između škakljivosti i uvredljivosti. Nikad je ne pređu do kraja. Ti si svoj status napisao za pet minuta i nisi previše razmišljao koga ćeš i kako da povrediš, kao i šta taj status govori o tebi. A govori mnogo.
****************************
Ovaj tekst je na kraju ispao mnogo duži nego što sam to u početku isplanirala, ali nakupilo se građe tokom svih ovih godina korišćenja Interneta. Trebalo mi je nešto što ću moći da linkujem svaki put kada me neko veoma osetljiv, nakon što javno iskažem svoje mišljenje, ili ponekad napišem i kritiku (a tu i tamo se na jedvite jade suzdržim od hejta) optuži da sam jedan od onih hejtera koji sve živo pljuju. Ako i vama posluži u te svrhe, tim bolje.
Verujem da ću u komentarima ispod naići na puno različitih mišljenja, kao i na različite kritike (pozitivne, negativne, konstruktivne), a hejtove ću, kao i uvek do sad, brisati sa osmehom na licu.
Nailazim povremeno na mišljenje da, recimo, običan čitalac može da kritikuje neku knjigu koliko god hoće, ali da pisac sme to da čini samo ako ume bolje. Šta misliš o toj podvarijanti?
Sklona sam da se složim. Mada je pitanje da li je pisac u odnosu na inače mnogo boljeg pisca samo običan čitalac? :)
Heh, onda će tek biti graktanja: „A što kritikuješ, kad ne umeš bolje?“ :)
mislim da je nemoguce kritikovati na internetu ako si iz iste branse, zato sot ako si bolji, radis to da bi pokazao koliko is bolji, ako si losiji, nemas prava, ali ako nisi iz iste branse onda nisi dovoljno upucen u materiju, i mozes da govoris samo o osecanjima, prijatnim ili neprijatnim vezanim za to delo, sto dovodi do onog hejta, koji je sve samo ne destruktivan, kada je vezan za umetnicko delo, konkretno, jer jedini realno opisuje ga. umetnicko delo koje ne proizvede pozitivan ili negativan hejt je neuspesno, zato sto nije uzburkalo osecanja neukih dovoljno da iskoriste svojih 15 sekundi da ga iskazu. ja se iskreno radujem kad neko hejtuje nesto sto sam uradio, mada na moju zalost, to se jako retko desava. takodje hejt je duhovit onoliko koliko si ti spreman da mu se smejes, ne mogu svi da budu duhoviti, niti su ljudi svesni svoje duhovitosti.
Ovi tvoji hejteri su svakako za default ignorisanje, mene nekako više smara kada ljudi ne umeju da razdvoje sud ukusa od suda kvaliteta, odnosno da razdvoje „ne sviđa mi se“ od „nije dobro“ i obrnuto. Naročito kad misle da njihov sud ukusa predstavlja kritiku.
Amin.
ovaj tekst mi se uopšte ne sviđa. korišćenje lika i dela drnde umesto daft panka, 50 nijansi sive i betmenovog uzdizanja je kontraproduktivno. mislim da bi autor trebao da bude iskren prema sebi i vernim čitateljima u pisanju narednih blogova.
:D
ne zameri mi, dobih inspiraciju…
MAKSO POVREDIO SI MI OSEĆANJA! :p
znači potpadam u hejtaše!
a trudio sam se da se držim forme xD
back on topic: podržavam mišljenje, samo jbg, emocije su čudo, svako malo skrene s puta :D
Čitam tvoje postove poslednjih nekoliko meseci, pa bih da izrazim mišljenje da se MENI tvoje pisanje veoma dopada, svoje mišljenje bih mogla i da potkrepim brojnim ARGUMENTIMA, i nije mi jasno kako tebe iko može da HEJTUJE? Pa ti si još malo pa zen budistkinja :)
Kamo lepe sreće :D Hvala :*
Hejt je pobedio ^_^. Ali bez zezanja, svako koga pogodi nešto što je tamo neki neznani junak rekao (čitaj osoba koju ne poznaješ), treba da se preispita da li uopšte treba da radi to nešto sto će tamo neki neznani junak da vidi.
Po meni, najgori hejt koji može da te zadesi je hejt osoba do kojih ti je stalo i koje su ti bliske, ostalo ne treba da se računa. To je opet vezano za neki privatni život po meni.
Moje mišljenje (možda ću biti sad malo kontradiktoran u odnosu na prvi pasus, i neću se baš složiti sa tobom vezano za hejt) je da hejt sam po sebi može da bude jako konstruktivan. Postoje osobe koje jednostavno nisu za neke stvari, i ne treba da ih rade, ali su zato previše uporne. Prmer: JELENA KARLEUŠA. Slušaju je milioni, svi znaju za nju, poznata osoba, rekli bi ljudi DIVA, ali količina hejta upućena prema toj osobi prevazilazi sve granice. Ako ćemo iskreno, postoje pesme od drugih izvođača, koje su i gore od njenih, ali nisu ni blizu toliko hejtovane.
Hejt smatram merillom odbojnosti u koji su se upleli razni faktori pa ga nije moguće jasno definisati šta je. Jednostavno se javlja, i kao takav govori o osobi kao pojavi. Da nije hejta, svi bi bili korektni, fini i dobri prema Džastinu Biberu, samo ne znam na koji način bih nekim mišljenjem ili konstruktivnom kritikom mogao da opišem zašto ga ne volim. Tako da je hejt jedina alternativa.
Super ti je tekst inače, pozdrav. ;)
Da nije ekstremnog hejta prema JK ili Biberu, niko ne bi ni znao za njih, toliko su nezanimljivi. Tako da – oni žive od hejta, pa ti vidi koliko je konstruktivan ;)
Hm, ima dobru poentu to što si rekla :).
Ti dakle kažeš da samo treba iskulirati takve slučajeve.
Ali… Uvek ima to ali. Razmišljao sam ja već o tome.
Zamisli da te neko vuče za rukav i ti ga iskuliraš, on nastavi, probaš da se skloniš, on ide za tobom, pa te i dalje vuče za rukav… I trpećeš ga neko vreme. A onda će da ti pukne živac (posebno ako si impulsivan), uzećes prvo što ti je pod rukom, i ojajcaćeš ga po glavi. I neće ti biti žao.
Razmela si me šta hoću da kažem, u konkretnom slučaju ja ne mogu pobeći od njihovog intenzivnog marketinga i popularnosti, nemam način da se borim protiv toga, ne mogu da ignorišem, i jedino što ostaje je dobri stari hejt… :)
Posto sam procitala uvod : „Disklejmer: u ovom tekstu će biti korišćeno puno psovki, jer su mi one neohodne da bih ilustrovala određene mehanizme. Ukoliko ste lepo vaspitano dete, džangrizava baba ili klasičan dušebrižnik, sada je trenutak da prestanete sa daljim čitanjem. Želim vam prijatan dan, bez ružnih reči.“ odlucih da skuvam kafu i laganice procitam.
Naravno proslo je par sati i uz kaficu najzad procitah tekst i to nekoliko puta. I svaki put se slatko nasmejah poredjenjima, primerima i argumentima.
Na duhovit nacin predstavljena realnost u blagom izdanju ;)
Nego, imam jedno pitanje:
Nikako ne znam gde da svrstam ono cuveno vez izlizano ali i dalje redovno upotrebljivano: „Ovoga ima samo u Srbiji“. Koriste ga svi i oni koji bi time da velicaju Srbiju i oni koji bi da ukazu kako je u Srbiji izuzetno lose. Vecina istice da su Srbi jedinstven narod ali sa razlicitih aspekata.
Da li je ta izjava: misljenje, kritika, hejt ili ….?
Unapred hvala :D
Jelena
Draga Jelena, ta izjava je prosto kliše. Užasno izlizan kliše. I ne znači ništa posebno, osim što autor ima potrebu da izrazi neko mišljenje. :)
Uzasno izlizan klise
pravilan opis :)
Sud ukusa. Bravo mu ga za ovaj termin. Tako mi nije bio po ukusu „Naked Lunch“ na prvo gledanje. Na neko treće gledanje mi se svideo. Prvi utisak, k’o prva lopta valjda. Iz filma mi ostaje upamćena „Priča o čoveku koji je naučio svoje dupe da govori“. To apropo dupeta… Ma, samo da se „potiskivanje neverice“ uspešno obavi pa je pola posla urađeno. Za razbijanje predrasuda može biti od koristi da se povremeno gleda i čita upravo ono što sud ukusa po defaultu ocrnjuje.
Hejt ima svoju specifičnu privlačnost, naročito u tekstualnom obliku. Evo, ja pa opet ja, kako god skenirao tekst nabrzaka, hejt će uvek prvo da mi ubode oko. Treba li da potisnem i ovu privlačnost da bih bolje „razumeo“ hejtopisca?
Nikako, sve treba čitati i gledati.
Stašo, ti si jedno prelepo, izbalansirano stvorenje, koje potpuno pripada ovom trenutku i prostoru. Mislim da je dragoceno što si ovo napisala, a generalno svaka tvoja mala studija vezana za snalaženje u ovim smutnim online vremenima je više nego dobrodošla. Pretpostavljam da ovo može da zazvuči kao šlihtanje ili još bolje kao antiteza hejta, ali nije… jednostavno slažem se s ključnim delovima tvoga pisanija… ;) Keep up the great work my dear!
nes jebati…
Hahahahahahahahahahahaha…
Odličan tekst. Poslužiće mnogima. Jedan je od onih koje kada čitaš kao svoje misli da čitaš. Eh, sad kad bi svi mi koji tako mislimo seli i uzeli olovku u ruke pitanje je dokle bi dobacili. Često mi je to padalo na pamet, prepoznam dobar tekst, ponekad apsolutno saglasan i kažem kako bih i ja ovo baš ovako rekao i napisao. Onda kad nisam saglasan čini mi se da vidim sve nedostatke pravim očima i mogao bih da dam konstruktivnu kritiku ali kad na trenutak zamislim sebe kako stvarno pišem na bilo koju temu ipak malo zastanem. Treba misli staviti na papir i upokovati sve to u jednu skladnu celinu. Zahteva dosta mentalne gimnastike i prakse. Znanje & veština. Tebi to jako dobro ide.
Sedi i piši, Saša, ništa te ne sprečava. Tako sam i ja kao ti, pa mi je jednom bilo dosadno, i onda je nastao ovaj sajt. :)
Sprečava me verovatno nedostatak samopouzdanja. A i lagodnije je čitati druge koji to već odlično rade. Dežulović mi je naročito drag.
Samopouzdanje se gradi tako što prvo počneš da pišeš, pa onda nađeš nekog da ti kaže da to i nije toliko loše ;)
Jako dobar članak, sa detaljnim pojašnjenjima. Samo bih dodao da pored prava na posjedovanje mišljenja, naš „mislilac“ ima i neku vrstu obaveze da odbrani, odnosno argumentuje svoje mišljenje.
Čak je i obrazloženje „prosto mi se me dopada, više mi se sviđaju stvari poput te i te“ donekle dobro, ali vjerujem da autor cijeni mišljenje svakog dobronamjernog kritičara, pa je što opširnije – utoliko bolje.
Još jednom, jako dobar tekst.
odlicna text Stasa ;)
Svi smo mi ponekad mrzovoljni iliti hejteri,sto ne znaci da bi trebali pljuvati po necijem delu i radu da bi se osecali bolje,zar ne?U zavisnosti od toga koliko dajemo sebe radeci nesto sto volimo ili radeci nesto sto ne volimo,a primorani smo ; postoji ,,priznati“ kvalitet i kvantitet kod homo vrste.Negde je kvalitet vise izrazen,negde kvantitet ali se prepozna emocija kad se neko bas posveti necemu sto stvara.Evo kao ti npr, kreativni zvrk koji je posvetio jako mnogo vremena da bi ove strane zazivele bi davno odustao od svega ovoga da TI nije stalo! Da li mi se svidja il ne nema sanse da ti kazem dok me ne izvedes na pice o svom trosku jer si car!Druge dve ture su na moj racun, ‘besh kesh vazna je ekipa :) PS: ,,povescu sa sobom osam malih jednoroga,pa se snalazi sa istima kako znas i umes“