Ne uživam u trčanju, ali sam prinuđena da se njime bavim tu i tamo. Jedini razlog zašto pristajem da se mučim jeste činjenica da volim da jedem kao čovek, a ne kao miš. Ironija leži u tome što dok trčim (isključivo u teretani, jer me nekako sramota da trčkaram po ulicama grada i zbunjujem prolaznike svojom izbezumljenom facom) izgledam upravo kao nesrećni glodar, podvrgnut brojnim eksperimentima surovih naučnika. Tome doprinosi i apsurd da dok trčim ne idem nikud, samo skakućem po traci koja se vrti u krug. Baš kao i krzneni zamorčići.
Ako vas je ikada zanimalo o čemu razmišlja jedan hrčak dok trči bez cilja i smisla, evo prilično preciznog transkripta mojih misli sa trake, onim redom kako mi i prolaze kroz glavu:
”- To je to. Imam tačno mesec dana, jer sledi bitan događaj/toplije vreme/borba protiv depresije/opet sam se ukočila/itd., treniraću svaki dan dok ne padnem s nogu, ima da se zategnem kao čuvarka plaže. Okej, minus sise. Okej, minus građa. Okej, minus… Okej, ima da se zategnem kao ja kad se zategnem.
– Vidi ovu tetku na traci do mene. Šta se tripuje? Ima minimum 50 i nešto godina. Šta će ona, kao, nešto da trči? Ima da se gega u najboljem slučaju. Baš je slatka, kupila je skupu opremu i našminkala se. Kakav pacer. Šta, kao, namešta nešto brzinu, smejurija… Ček…. Ma ovo joj je prebrzo, nema šanse da… Au…’Ladno… ‘Alo, bre… Pa ne možeš na tu visinu tom brzinom… ‘Alo!… Idi, bre, tetka je profi. Koja sam ja jadnica.
– Nije mi jasno. Prošlo je pet minuta, ne bole me mišići, ali me bole pluća…
-Nije mi jasno. Prošlo je deset minuta, ne bole me pluća, ali me bole mišići…
– Nije mi jasno. Prošlo je dvanaest minuta, sve me boli i hoću da umrem. Hoću da umrem i da me nema. Hoću da me onda kremiraju i moj pepeo prospu na nekom lepom mestu. Ne, ne mogu sad da umrem, moram da smršam prvo, a i nisam formatirala disk na kompu, sigurno će da kopaju po njemu kad umrem.
– Pazi sponzorušu. Šta, bre, ona ima da trči koji moj, nema šta da troši. Grama sala nema. Sve joj je na svom mestu. Jao, vidi dupe. Okej, provalila je da je gledam u dupe, ispalila sam se. Ona sigurno nema snage da trči kao i ja. Sad ću ja brže od nje… Sad ću ja još brže…. Sad ću još, još, brže… I još, još… AMAN! Sad ću intenzivno brzo da hodam, to je ionako zdravije. A ona je možda zgodna, ali je sigurno glupa k’o kurac.
– Dobro mi ide ovo hodanje. Možda nije baš brzo, ali sigurno aktivira više mišića nego trčanje, to sam negde pročitala. Ma da. Malo mi je dosadno. Plazma je čak tamo, ali ako se okrenem ka njoj, sleteću sa trake. Dobro, gledaću TV perifernim vidom, to je isto mega-zdravo, to sam negde pročitala.
– Samo kad bi promenili kanal. Mrzim Foks Lajf. Opet repriziraju “Seks i grad”, mrzim “Seks i grad”. Znam ovu epizodu. Sad će Keri sebe da upoređuje sa divljom, nesputanom kobilom zato što se još nije udala. Haha, kobila, hahaha, op, sleteću sa trake. Dobro je, menjaju kanal. Jao, samo ne Nacionalnu Geografiju. Ne mogu da trčim uz “Život gmizavaca”. Opet menjaju… Neeeeeee, samo ne fudbal!!! Vratite mi Foks Lajf!
– Još deset minuta. Samo još deset minuta. Samo još devet… Još deset minuta. Ovaj sat se ne pomera.
– Mene niko ne voli. Niko me ne voli, svi misle da sam ružna, debela i glupa. A kad smršam, misliće da sam samo ružna i glupa. Super. Ne znam čemu sve ovo. Život je, generalno, potpuno besmislen.
– Konačno! Još dva minuta opuštanja i kraj. Osećam se sjajno. Veliki posao sam obavila danas. Ogroman. Sigurno sam i puno smršala, a i definicija se već vidi. Koji sam ja car. Evo, gledaju me druge žene pogledima prepunim divljenja i zavisti. Samo vi gledajte, žene, imate šta i da vidite. Ha. Dominacija.
– Ono tamo ogledalo širi i skraćuje, nije to realna slika.
– Gladna sam. Idem da jedem. Da jedem kao prase. Potrošila sam taj obrok unapred i zaslužujem da budem na pozitivnoj nuli. Ako sam i prase, bar sam mangulica.”
Eto. Tako se odvija kruženje sala u prirodi. Dosadno, monotono, besmisleno. A opet, uvek ima taj neki važan događaj/toplije vreme/borba protiv depresije/opet sam se ukočila/itd. – period, i valjalo bi se pripremiti. Hrčak ne razmišlja mnogo, hrčak trči. U krug. Kako drugačije?
Ahhahaha, pronašao sam se, u potpunosti. Ja sam krenuo da vežbam negde u maju i bio sam u fazonu – „ima da budem baja do Exita“. sad hoću da prodam kartu za Exit jer sam utanjio s kešom za teretanu, a to znači da imam vremena čak do sledećeg Exita!
Oznaka: dupe. <3
Ali zipa, dupe na PRVOM mestu…
Ovo mi je poznato. But wait…
Sudbina Hrčka je da trči . Da trči u krug , u točku , besmisleno … Naravno , hteo bi Hrčak napolje iz tog kruga . Ali morao bi da postane Čovek , a to je teško . Morao bi da ima neki Cilj , ka kome bi trčao . Morao bi da prestane da se stidi svog Lica . Jer iako je Lice Hrčka , ipak nije lice ni ubice , ni lopova , ni izdajnika ni lažova . Ljudima je to važno … A Glodarima ? Ko još za Glodare mari …
Ali tešku je Hrčku Čovekom biti . Zato sanja da je Kobila , a povremeno se pretvori u Prase . I to je sve . Sudbina Hrčka je da trči .
;)